U siječnju ove godine našu školu posjetila je Barbara Matić, džudašica, olimpijska pobjednica iz Pariza 2024. godine te svjetska i europska prvakinja.
Ovo joj nije prvi put da pohodi našu školu. Posjetila nas je 2021. g. sa svojom sestrom, također džudašicom Brigitom, nedugo nakon osvajanja svjetskog zlata u ženskoj konkurenciji do 70 kg. Te je godine pobijedila Japanku Yoko Ono u Budimpešti i osvojila prvo svjetsko zlato za hrvatski džudo i Hrvatsku.
Učenici 3. a razreda pripremili su joj svečani doček u učionici i postavili joj zanimljiva pitanja koja su pripremali u okviru izvannastavne aktivnosti Sportko i zdravlje.
BARTUL: Kada i gdje ste počeli trenirati džudo?
BARBARA: Džudo sam počela trenirati u 1. razredu Osnovne škole Pujanke. Nastava je počela u 9. mjesecu, a ja sam već u 10. mjesecu upisala džudo. Sada imam 30 godina, a 23 godine sam u džudu! Nijedan drugi sport nisam trenirala.
LOTA: Zašto baš džudo?
BARBARA: Na prvu mi se nije baš svidjelo. Moj sadašnji trener Vladimir došao je u moju učionicu, pokazao nam je što je džudo. Puno mojih prijatelja iz razreda je počelo trenirati pa sam i ja zavoljela džudo. Postajalo je sve bolje i bolje, počele su medalje, učenja…
ANA: Sjećate li se svog prvog natjecanja?
BARBARA: Moje prvo natjecanje bilo je u Samoboru. Sjećam se da me tata isprva nije htio pustiti jer sam bila mlađa nego vi sada, išla sam u 2. razred. Kazao je da će tamo biti puno djece i da me trener neće paziti. Jedva me pustio. A kada sam se vratila sa zlatom, rekao je da ubuduće mogu ići na bilo koje natjecanje.
NIKOLA: Mnogo ste putovali na natjecanja. Je li Vam bilo teško uskladiti sport sa školskim obvezama?
BARBARA: Kad sam bila osnovnoškolka, pohađala sam i mnoge izvannastavne aktivnosti i naučila sam se na raspored i znala sam za riječ – red. Iza nastave je bio trening, ali ja bih prije napisala domaći rad pa bih onda išla trenirati. Znala sam, da bih sve stizala, prvo moram riješiti školu pa onda igranje i trening. To mi u sportu zovemo disciplina i kada od malena naučite svoj red, prioritete, a škola je najbitnija, onda je lakše. Uvijek sam težila imati dobre ocjene. Mama bi mi rekla da ne moram imati sve petice, ali da moram biti vrijedna i marljiva jer uz aktivan sport nisam imala vremena za ispravke i rješavanje zaostataka.
MIA: Jesu li Vas roditelji i prijatelji pratili na natjecanjima?
BARBARA: Zajedno sa mnom bila je moja sestra Brigita. Ona je trenirala džudo. Bila je svjetska juniorska prvakinja. Tu su još mama, tata, klub… ali sestra mi je najveća podrška. Ona zna kako mi je kada pobijedim i kada mi je teško. Ona je uvijek uz mene!
TONKA (TOMA): Tko Vam je uzor?
BARBARA: Kad sam bila mala, govorila sam da je to Janica Kostelić. Kad je Janica počela osvajati medalje, cijela Hrvatska je počela intenzivnije pratiti skijanje. Ja sam rekla da bih to voljela napraviti i s džudom, da ljudi upoznaju i zavole džudo. Niti moji roditelji nisu znali puno o džudu. Nadam se da će nakon moje olimpijske medalje više djece upisati džudo i pratiti džudo kad mene više ne bude.
TIN: Jeste li imali ozljeda?
BARBARA: Nažalost, vrhunski sport ne ide bez ozljeda. Budući da sport pruža i lijepe trenutke, na ozljede se zaboravi. Na svu sreću nisam imala operacija, ali sam ozljeđivala rame i koljeno. Najduže sam bila 4 mjeseca van strunjače. Sve prođe pa i takvi trenuci. Čini mi se da me to još više motiviralo da se oporavim što prije i krenem u borbe.
BARBI: Iz koje su zemlje najteže protivnice?
BARBARA: Iz Nizozemske, ali općenito iz Japana. Tamo su najbolji svjetski džudaši, to vam je zemlja džuda.
LU: Koja je najudaljenija zemlja u kojoj ste se borili?
BARBARA: Bila sam od Japana do Australije, Miamija, Brazila do Južnoafričke Republike.
LUKA: Koje su Vam zemlje najljepše u koje ste putovali?
BARBARA: Meni je Split najljepši (SMIJEH). Svugdi pođi, kući dođi. Najljepši je Rim, i London je divan, ali hladan i nema dušu. Svaki grad ima svoju čar, ali bitna mu je duša, a to naš Split ima.
STIPE: Tko Vam je najbolji prijatelj?
BARBARA: Sestra Brigita.
TONI: Kako provodite slobodno vrijeme? Koja vam je pjesma najdraža?
BARBARA: Volim piti kavu na suncu. Zato volim Split! More. Kava na suncu. Nemam najdražu pjesmu, nego slušam pjesme po raspoloženju. Kada od hotela idem u dvoranu, glazba koju slušam najbolje me fokusira na borbu.
HELENA: Kakva ste bili učenica?
BARBARA: Odlikašica. Završila sam 3. gimnaziju (MIOC). Studirala sam na FESB-u. Magistra sam elektroenergetike i nakon toga sam završila pedagoške predmete da jednog dana mogu vama predavati matematiku.
LUCIA: Osvojili ste Olimpijadu, zlatna ste Olimpijka. Kako ste se osjećali tog dana?
BARBARA: Taj dan neću nikada zaboraviti. (otvara nagradu HOO-a za najbolju sportašicu Hrvatske). Imala sam taj dan 4 borbe. Prva protiv Nizozemke, najteža borba psihički jer me ta džudašica prethodnih sedam puta pobijedila. No, to sam zaboravila i krenula u borbu kao da nam je prvi put i pobijedila sam je. Nakon toga sam sebi rekla da sam spremna za osvajanje olimpijske medalje.
Potom Španjolka i borba koja je bila fizički naporna – postigla sam „golden score“.
U polufinalu me čekala Nizozemka koja je pobijedila Japanku u četvrtfinalu. To sam priželjkivala. Kad sam nju pobijedila, bila sam sretna kao nikada u životu! Znala sam da imam olimpijsku medalju! To ste mogli vidjeti. Trener mi je rekao da odemo osvojiti zlato. Na početku borbe za zlato imala sam zahvat i 20 sekundi za „ipon“. Držala sam je 18 sekundi. Ona mi se uspjela izvući. Prošla mi je misao u glavi da me neće valjda 2 sekunde stajati zlata. Pogled u trenera, „wazari“ i olimpijska pobjednica! (Pljesak)
Nakon ovog temeljitog razgovora s ugodnom sugovornicom, naš učenik džudaš Tin Jahoda odmjerio je snage s olimpijskom pobjednicom na strunjači.
Uslijedilo je potpisivanje i fotografiranje s Barbarom Matić i obećanje za još jedno druženje, i to u kimonu s olimpijskom medaljom oko vrata.
U ime svih učenika 3. a naša Lota zahvalila je zlatnoj Barbari na gostovanju i druženju.Priredili učenici 3. a i učiteljica Anita Ljuba
