Moje roditelje je neki zli čovjek uzeo i tukao. Još se sjećam te devete noći u prosincu. Tada je zadnja kaplja ljubavi i obiteljskog zajedništva iskapala. Moje srce povuklo je zavjese i sunčeve zrake odbijaju se od njega. Onda su me odveli u zoološki vrt. Tamo me nitko nije htio zbog mog vatrenog repa. Svi su mi se rugali. Zapravo, samo je njima moj rep bio sprdnja. Znanstvenici još nemaju opravdanje niti neku tvrdnju za rep i za našu vrstu. Ali znate kako se kaže: „Iz lošeg izvuci dobro.“ Tako sam i napravila. Shvatila sam da se nikome ne treba rugati, a da one mlađe i drugačije čuvamo, brinemo o njima i pružimo im prijateljsku ruku. Od tada se moj život promijenio. Odlučila sam pobjeći iz zoološkoga vrta i pomagati plemenima koja ne znaju za jestivu hranu i tople zimske večeri. Nemam stalno mjesto boravka, već idem od sela do sela. Tamo me ljudi dočekaju gostoljubivo, iako se znaju pokazati i pomalo sebični. Možda se činim zločestom jer im ne dam odmah vatru, ali vatru se mora znati cijeniti. Treba je znati podijeliti i sa zahvalnošću se prema njoj odnositi. Čast njezinog donošenja ima samo onaj koji neće biti sebičan i pohlepan, onaj koji vidi da nije jedini na svijetu i da ima ljudi kojima je vatra potrebnija.

I tako vam ja živim. Iz dana u dan plemena postaju bogatija za taj mali narančasti plamen. Jako sam sretna, lijepo je pomagati. I zato vi, dragi prijatelji, pomažite jedni drugima i volite se.

Marija Zec, 6.a