Na sva ova pitanja odgovori su porazni za knjigu. Položaj knjige pak usko je vezan sa stanjem mišljenja, odnosno s osobnošću svakoga pojedinca. Uza sav napredak informatike, knjiga i dalje ostaje nezamjenjiva u pomoći čovjeku da nauči misliti, a biće koje ne zna misliti ili ne misli uopće, ne možemo smatrati potpunom ljudskom osobom.

Ima nažalost mnogo onih kojima je mišljenje slaba strana i oni su idealni članovi društva kojima se može manipulirati. Najlakše je zavesti onoga tko nije u stanju izvesti zaključke na temelju vlastitoga razmišljanja i rasuđivanja o onome što čuje, vidi ili pročita. Čovjek je danas sve više upućen na „slikopisno“ primanje informacija, što nije loše, ali ako je to jedini izvor primanja, njegov osobni sustav zaključivanja „atrofira“(izumire) te čovjek umjesto potpune osobe koja je sposobna primati i davati, postaje osoba koja samo prima. Zapravo više ne možemo govoriti o osobi, već o „automatu“.

Mišljenje je usko vezano uz pitanje savjesti koja bi trebala biti mjera ljudskoga ponašanja. Kod ljudi koji nisu sposobni misliti dolazi do „kratkoga spoja“ između svijesti i savjesti pa se eliminacijom zdravoga rasuđivanja gubi osjećaj odgovornosti. U tom slučaju više nema provjere, nama sumnje, sve je onako kako nam se nudi. Ako shvatimo da nam se često mnoge stvari nude agresivno, problem postaje još opasniji, jer moćnim centrima informacija nije nimalo stalo do naše savjesti i naše osobnosti. Što je čovjek bezličniji, to je bolji primatelj onoga što vlasnik informacija želi postići.

Čin uzimanja knjige u ruke prema vlastitoj volji i želji, te sam proces čitanja zahtijevaju od čitatelja više osobnog angažmana i poticanja svijesti koja može razmišljati, rasuđivati i zaključivati na temelju pročitanog. Čovjek koji sam bira knjigu, koji sam odlučuje kada i što će čitati, osjeća se više svojim-gospodarem. Takvim čovjekom teže je manipulirati (upravljati njegovim postupcima).

Ilustrirala: Ivana Filipović Grčić, učenica 7. b

Uredio: Rudolf Ćurković